Naše mladenačke utopije ostavile su traga

Neposredni povod za razgovor sa skladateljem jest nedavno obilježavanje sedamdesete obljetnice hrvatskoga skladateljskog društva. Gost sugovornik je Pero Gotovac, jedan od veterana tog društva, skladatelj, dirigent, diskograf, ali i nasljednik i stručni skrbnik opusa svog oca Jakova Gotovca, autora svjetski poznate i priznate hrvatske nacionalne opere Ero s onoga svijeta. Gotovci su ove godine imali niz jubileja, čak bi se moglo reći da je 2015. u znaku Jakova Gotovca, zbog 120. obljetnice rođenja i još nekih drugih okruglih brojeva u vezi s njegovim opusom. Devedeset godina je od nastanka Kolede za muški zbor i mali glazbeni sastav, osamdeset godina od praizvedbe Era sa onoga svijeta u zagrebačkom HNK-u, sedamdeset godina od značajnog ciklusa za glas i glasovir Intima na stihove Vladimira Nazora, iste godine nastale su simfonijske slike Dinarka – ples bola i ponosa te konačno šezdeseta obljetnica Đerdana, možda jedinog hrvatskog Singspiela nakon Graničara. Nazvan je u šali Mali Ero, vjerojatno zato jer je tematski vezan uz otmicu djevojke, a temeljen na priči Dinka Šimunovića. Ta „igra s pjevanjem“, kako se taj glazbenoscenski oblik u nas službeno naziva, odigran je u šezdeset godina otkad je praizveden u zagrebačkoj Komediji, na svim pozornicama, više od petsto puta.

Od sveukupnog opusa Jakova Gotovca najvažnija je opera Ero s onoga svijeta. Ima li ta najpoznatija i najpopularnija hrvatska nacionalna opera dostojno mjesto u našoj kulturi? 

Pitanje je izravno, i kao da u njemu naslućujem da postoji neka sumnja u vjerodostojnost važnosti toga nacionalnog glazbenoscenskog djela. Bilo bi pomalo smiješno da sada elaboriram Era na bilo koji način. Već se jako dugo reprodukcija Era urušava. Posebno na pozornici matične kuće, zagrebačkoga HNK-a. Ti nesporazumi traju od ere intendanta Koste Spaića, koji je zbog financijskih problema pri vođenju kuće želio postaviti Era u dvorani Lisinski računajući na veći broj mjesta u dvorani. Vjerojatno poučen primjerom Komedijina Gubec-bega, i poslije Gričke vještice. Nitko nije o tome obavijestio autora, pa je on (još za života !) pristojno zabranio izvedbu. Kažem pristojno, jer ću pokušati parafrazirati njegove izrečene razloge: Sačuvajte našeg (!) Eru na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta, onako kako su ga autori zamislili i čvrsto fiksirali libretom i partiturom. U operi ništa nije slučajno, i sve je čvrsto promišljeno, radeći od takta do takta na dramaturškoj okosnici dobro izbalansirana originalnog libreta. Ne mijenjajte ništa! Ako treba nešto mijenjati, napravit će to autori sami. (Begović nas je čini mi se bio već napustio…). Ostavite Era u HNK onakva kako se brojnim izvedbama iskristalizirao i umjetnički oformio. Brinite o budućim generacijama mlađih interpreta i dirigenata, koji će preuzimati tradiciju toga djela kojemu se posrećio dugi umjetnički put… Vani, logično, prema mogućim uvjetima smijete tražiti neka rješenja, tehnička, no ne dirajte u fabulu, i svu logičnost dramaturgije cijele priče. Poštujte ono što je pošteno stvoreno godinama u nacionalnoj glazbenoj kazališnoj kući.

Dakako, predstava se nije održala u Lisinskom, utrošena sredstva za metalnu konstrukciju, sličnu kao za Gubec-bega, trebalo je spasiti pa je ta scenografija umontirana na pozornicu HNK-a, te zbog nemogućih uvjeta igranja vrlo brzo skinuta s repertoara.

Što je bilo nakon Spaića?

Taj nemio događaj otvorio je niz kasnijih „spašavanja“ Era, koja traju do današnjih dana.

O tome imam prebogatu dokumentaciju, o kojoj trenutno ne želim govoriti. Usput, nedavno su mi pojedinci pokušali imputirati želju da ja sam dirigiram djelom, pritom uputivši mi pitanje koje ja uopće ingerencije posjedujem da se miješam u njihov posao. Svašta! Izveli su Era na 80. godišnjicu praizvedbe kao standardnu repertoarnu predstavu, a pozivnicu su mi poslali usmeno na dan izvedbe prijepodne preko mladoga tajnika, poručivši da me dvije karte (!) čekaju na blagajni. Predstavu nisam pratio jer sam imao ranije prihvaćene obaveze. Najavljuju i neka gostovanja u inozemstvu. No to je moguće jedino pod uvjetom da ispune traženje autora, kojega se već godinama nitko ne drži. Meni pak osobno, kao starom kazališnom štakoru, ne šalju više pozivnice za premijere, vjerojatno skinuvši me iz protokola. Svašta! Ima i jedna duhovita autorova primjedba upućena mlađim kolegama, koji su vjerojatno pomišljali da spašavanje treba poprimiti radikalnije oblike. Kazao je u šali: Dečki, nemojte mi prčkati po partituri (misleći pri tome i na libreto)… napišite si novu operu!

Nastavimo s jubilejima djela Gotovca oca, praizvedbe njegove Kolede, važnoga djela naše nacionalne glazbe pa praizvedbe opere Đerdan, da spomenem samo neke okrugle obljetnice o kojima se ili ne zna ili se premalo zna i vodi računa.

Koleda je kultno djelo. O tome je napisano i podosta kritika, osvrta i eseja. Rezultat je to druženja jedne zagrebačke grupice u kazališnoj kavani uz kapučino.

Nazivali su se interno u šali „hrvatskom petoricom“. Nikada se, jasno, ne deklarirajući javno. Spiritus movens bio je Zlatko Grgošević, a uz njega još Ivan Matečić Ronjgov, Marko Tajčević i, dakako, Gotovac. Petoga sam zaboravio. Jednom prilikom otac mi je uz anegdote pričao kako mu je Grga (Grgošević) donio u kavanu tekstove narodne poezije i kazao:

Eto, Jakove! To komponiraj. Mislim da ova pričica jasno kazuje kako se razvijala i stasala generacija naših autora što su kao svoj umjetnički credo izabrali nacionalni glazbeni jezik.

Nije nepristojno što najprije govorimo o glazbenom opusu vašega oca, prije nego o vašem vlastitom opusu. Napokon, ove se godine obilježava sedamdeseta obljetnica hrvatskoga skladateljskog društva kojem je Jakov Gotovac godinama bio „perjanica“, ali kojega ste i vi bili predsjednik. Kako djeluje i posluje društvo koje je, posebno financijski, među bolje stojećim udrugama?

Ne volim – unatoč činjenici da sam i sam profesijom glazbenik – da me se dovodi u vezu s ocem. Posebno ako se pokušava činiti bilo kakva usporedba. Uostalom nisam ja jedini „sin svojega oca“ iste profesije. Logično je, kako kažete, da je Gotovac bio „perjanica“ u danom trenutku, i kao nestor, ali i kao uspješan autor koji se krio iza svoga priznatog opusa. Da, Gotovac je bio prvi predsjednik Hrvatskoga društva skladatelja, posebno nakon fuzije s tadašnjim Udruženjem kompozitora zabavne glazbe. „Udruga“ koju spominjete da je „financijski bolje stojeća“, nije nikakva tajna. Ona je u tom smislu rezultat zakonskih postupaka u reprodukciji i percepciji izvedaba glazbenih djela. Autorski tantijemi su privatno vlasništvo! Kao takvo treba ga tretirati u svim parametrima vrednovanja. U najnovije vrijeme čujemo da je glazbena umjetnost (produktivna, znači skladanje), proglašena kreativnom industrijom, što je i službeni naziv koji dolazi iz EU! Što da kažem na to i o tome? Mogu se samo „šatrovački“ izraziti – sve je samo lova.

Ja slovim kao najnemarniji autor što se tiče evidencije skladbi. A ako te nema u računalu, nema te ni u obračunu. Ha ha… Jedan sloj glazbenih stvaralaca, a ja bih modificirao termin u zvukoishitrioca, vrlo je dobro proučio kako se to radi s kompjutorima, uz koje stvaraju zvučne slike koje gotovo in continuo prate slike na ekranima brojnih TV-postaja. Golema je to količina zvuka, koji se naziva glazbom i, dakako, registrira po trajanju te, logično, obračunava i fakturira. To je u redu. Nema tu nikakva zla. Jest da je pritom provedena i klasifikacija i svojevrsno bodovanje po tipu zvuka i njegovoj primjeni. No ipak bih nešto primijetio. Je li ikada itko postavio pitanje koliko se tog zvuka, dakako i glazbe, dnevno reproducira, i koliki je omjer domaćega stvaralaštva naspram uvozne robe? A sve se registrira i sve se fakturira pa, dakako, i – isplaćuje. Imao sam prilike da često – dakako na popularan način – pojedincima tumačim autorsko pravo. Premda se sam nisam baš usrećio vlastitim produktima.

Skladali ste djela tzv. ozbiljne glazbe, zabavne glazbe, posebno šansone, filmske glazbe i osobito glazbe za kazalište. Godinama ste dirigirali. Time ste ostvarili zanimanje za glazbu ovoga vremena i autorski se mogli ugraditi u glazbenu suvremenost?

Možda će se netko iznenaditi, no ja nisam uopće namjeravao biti glazbenik. Studirao sam medicinu dvije godine, slušao povijest umjetnosti i književnost. Uglavnom potratio sam dvije godine tražeći sama sebe u vrijeme poslijeratnoga razdoblja. Glazbenik sam postao prije kao teoretičar i dakako odmah i prokomponirao. Priznajem, mnogo sam toga o glazbi spoznao promatrajući što i kako otac radi. Da ne govorim o prebogatoj glazbenoj biblioteci što je davno prošla kroz ruke Gotovca seniora. Možete si misliti kako mi je to poslužilo u kasnijem studiju! Da, opus, da ga tako nazovem, posebno sada kad pokušavam srediti golem arhiv, kako očev, tako i vlastiti, vrlo mi je širok. Moram priznati da sam gajio uglavnom male forme posebno vezane uz stih, odnosno poetski uradak. Da nisam, sasvim slučajno, svoj prvi angažman vezao uz diskografiju, možda bih krenuo putem pedagogije ili glazbene etnologije, gdje me najozbiljnije kao potencijalni kadar očekivao dr. Žganec. Ništa od toga! Hrvatska diskografija, u ono vrijeme Jugoton, dobila je i ne znajući što joj je trebalo, osobu koju su vjerojatno priželjkivali. Nije me bilo pet godina, nestao sam u sivilu Črnomerca, gdje se nalazio pogon bivšeg Elektrotona, sve do trenutka kad sam sreo Dragu Britvića s idejom obnove tradicije kajkavske popevke. Dao mi je na papiriću dva-tri stiha, kao svojevrsni kroki, i kazao: Probaj to uglazbiti! Tekstić je bio naslovljen Mesec, seno i noć. Nastala je velika baladeskna pjesma dobro instrumentirana, a sve na dalekom tragu Baranovićevih Z mojih bregov. Barem sam si ja tako zamišljao. Pjesma je pobudila razne kontroverze, na televiziji duhovite zezancije, a pjesmu je tada snimio i Vladimir Ruždjak. U to vrijeme jedan duhoviti novinski izvjestitelj napisao je: „Pero Gotovac je kao skladatelj preozbiljan za zabavnu glazbu, ali i – obratno.“ Elegantno je izbjegao riječ neozbiljan. To je na neki način i odredilo moj budući autorski glazbeni rukopis. Neko vrijeme živio sam u uvjerenju da „kvalitetnom“ (što zapravo znači ta riječ u glazbi?) zabavnom glazbom možemo djelovati i edukativno na „široke radničke mase“. Kako čudno danas zvuče takve riječi! Ali i nastojanja i uvjerenja. Radiopostaje i diskografske kuće prihvaćale su takve ideje. Premda, danas o tome razmišljajući, čini mi se da je to bila čista utopija. No nešto je ipak ostavilo traga. Možda jer je Zagreb imao među glazbenicima koji su se tim poslom bavili ipak školovan kadar. Čak i nekoliko akademaca, ali i akademika!

Zanimljiv je i vaš profesionalni put. Mnogi vaši strani suvremenici svoju bi karijeru završavali u diskografiji. No vi ste zapravo u diskografiji počeli, a onda ste veći dio radnoga vijeka proveli u kazalištu za dirigentskim pultom.

Pa u životu su česte slučajnosti. Zbog nekih internih razloga, budući da nisam htio preuzeti funkciju glavnog urednika, napustio sam diskografiju nakon punih osamnaest godina, ostavivši iza sebe mladu garnituru suradnika. Sve pametni i educirani momci i cure. Bili smo sjajna redakcija. Promijenio sam radno mjesto, stao za dirigentski pult kazališta Komedija i preuzeo standardni repertoar. Ništa se neobično nije dogodilo, tek sam od glazbenika, teoretičara-činovnika, prešao u red glazbenika reproduktivca. Naravno sve to vrijeme skladao sam koješta i raznoliko. Kazalište, moja stara ljubav, još iz vremena kada sam kao dječačić trčkarao preko bine HNK-a u pauzama raznih proba, ali i sjedio na koljenima svoga krsnog kuma Krešimira Baranovića, očeva prijatelja, postao je „novi svijet“ moga rada, ali i djelovanja kao skladatelja.

Ljetni mjeseci, koje svako kazalište ima, otvorili su i pozornice Dubrovačkih ljetnih igara, gdje sam možda proveo devet najuzbudljivijih ljeta radeći scensku glazbu na kultnim predstavama tadašnjega programa. Gavelijanac, sjajan režiser Georgij Paro povjeravao mi je kazališne zadatke: uzbudljive, provokativne i, što je najvažnije, s afirmativnim rezultatima. On je govorio da pišem glazbu „za kazalište“, a ne kao što je uobičajeno „scensku glazbu“. To nadopunjuje i ranije postavljeno pitanje. A što se dirigentskoga pulta tiče, najzanimljiviji je projekt bio velika rock-opera Jadnici, koju smo mi u Zagrebu izveli odmah nakon pariške praizvedbe. Brojne anegdote prate ta zbivanja. A o reagiranju publike… drugom prigodom!

Vama je prije sedamdeset godina tadašnja zagrebačka nakladnička kuća Albini objavila notni zapis prve dvije pjesme – šlagera?

Ne treba pridavati važnosti „grijesima mladosti“. Točno je! Kad bismo te totalno amaterske, da baš ne kažem diletantske radove, shvatili ozbiljno, imao bih brojeći te protekle godine zaista dug umjetničko-skladateljski staž. Dakao, to treba shvatiti kao šalu. Jest da sam tada bio najmlađi skladatelj, no nikako neki vunderkind. Ali za utjehu, nikako opravdanje, moje šlagere pjevao je na radiju kultni Andrija Konc, ali i isto tako šarmantni ljubimac lijepih dama, a poslije vagnerijanac, tenor Zlatko Šir. Bolje da ne spominjem imena nestora, veterana, pa i akademika, koji su u mladosti pisali tekstove i glazbu za kabaretske priredbe i ples.

Vratimo se još djelu vašega oca Jakova. Mislim da je kao skladatelj uživao poštovanje i bio cijenjen, a njegov glazba tražena. No postoji jedan manje poznat događaj o kojem nam možete nešto više reći. To je, nazvat ću ga prigodno, „slučaj Kamenik“?

Dotaknuli smo priču koja bi se mogla staviti pod zajednički naslov: Sve nepravde nanesene skladatelju Jakovu Gotovcu . I „Kamenik“ je takva priča. Ako nekoga zanimaju detalji i geneza toga čudnog zbivanja, neka na internetskoj tražilici upiše samo: Kolo br. 1. godina 2002. Tamo će naći tekst Nedjeljka Fabrija Dva skandala glazbenog kazališta u hrvatskom socijalizmu. Čita se kao krimić. Naime, tu se može saznati sudbina dviju opera, Gotovčeva Kamenika i Tijardovićevih Dimnjaka uz Jadran. Pažljivi čitatelj u opisu zbivanja oko Gotovca naići će među recima „skrivene“ krucijalne riječi: „...ali ne zbog muzike, nego zbog libreta….“. Taj detalj kao da jednostavno demantira sve što je negativno napisano u to vrijeme o operi. Jedino što je dosta bitno za upoznavanje cijelog skandala jest činjenica da je djelo započeto 1942, kao obećanje autorovim prijateljima da će ispuniti njihovu želju i napisati im operu gdje će moći „puno lijepo pjevati“. Opera je završena 1944. i započelo se s probama koje su zbog ratne situacije prekinute te je autor 1946. kao „radni zadatak“ dobio poziv da nastavi s probama. Sve drugo je „tragikomedija“ na račun autora glazbe. „Udarna dvojka“ koja je započela tu skandaloznu priču bila je Stanka Vrinjanin i stanoviti „ i.-c.“ , kojemu se danas pouzdano zna identitet. „Platio je ceh“ Gotovac. Stara narodna kaže: Nit luk jeo – nit lukom mirisao. To bi bilo za ovu priliku dovoljno.

Dakako, autor poučen ranijim iskustvom hapšenja zbog „komponiranje ustaške himne“, a radilo se samo o harmonizaciji i instrumentaciji Lijepe naše – a neki razumni ljudi ipak su ga oslobodili krivnje, pod uvjetom da šuti – partituru je neprepisanu odložio u Sveučilišnu knjižnicu. Nedavni pokušaj rehabilitacije djela u koncertnoj izvedbi gotovo da se odvijao pod sličnim okolnostima. Strah od kužnosti slučaja ponavlja se, ali sada iz drugih, no ipak sličnih razloga. Svejedno, koga zanima, neka pročita Fabrija. Snebivat će se.

U skladateljskom radu dosta ste se bavili šansonom. Jedan ste od važnih osnivača zagrebačke škole šansone 1964. Danas smo slabašni u stvaranju autorskih pjesama. Što je tomu razlog?

Stvar je jednostavna. Sposobni i relevantni, zrelošću i profesionalnom edukacijom, autori te generacije polako su nas napustili. Mislim na one pojedince koji su se pri uglazbljivanju služili literarnim poetskim materijalom. A takozvani kantautori, nedavno nas je napustio njihov nestor, neponovljivi Arsen Dedić, također su desetkovani. Nova generacija što misli glazbu kroz svoj „zvuk“ i „svoju pjesničku riječ“ još nije pokazala prave potencijale. Svaka riječ ili misao na račun njihovih ambicija koju bih eventualno mogao izreći ne bi imala učinka. No možda bi neka tribina, svakako i uz tonske primjere, mogla daleko jednostavnije dati vidljiv, odnosno „čujan“, odgovor na postavljeno pitanje. Tu se ipak radi o kulturi. Pa bila ona i „masovna“, ili prikladnija u svojoj funkciji komunikacije.

Među vašim je suradnicima pjesnicima posebno mjesto imao Zvonimir Golob.

Zvonimir Golob je moj vršnjak. Ja sam po datumu rođenja šest dana stariji od njega. Vodenjaci! Znali smo se iz gimnazijskih dana, a bili smo i susjedi iz kvarta. Dosta sam surađivao s njim, dakako, izabirući njegove stihove, ali i teme. Čini mi se, kako smo odrastali i stasali nekako istodobno, u istoj sredini i istim uvjetima društvenog i duhovnog okruženja – logično je da sam u njegovim poetskim opservacijama nalazio i svoje. Još imam njegovu prvu zbirku poezije pod naslovom Osjetljivo srdce s posvetom 28. ožujka 1945. Još se pisalo starim pravopisom. Opremljena je crtežom, portretom V. Gredelja, a objavljena tiskom Matice hrvatskih akademičara. Taj, meni simpatičan, detalj vjerojatno dovoljno govori o razlozima što smo se znatno kasnije ponovno sreli – iz istih motiva koje smo nosili u sebi generacijski. Celuloidni pajac, Još uvijek ne znam neke važne stvari, kultna Mačka, tri su naslova koji su tri puta zaredom dobili prve nagrade autorstva. Dakako, ne treba zaboraviti ni interpreta, sjajnog Ibricu Jusića. Zvonko je pokazao široku lepezu svojih „znatiželja“, počevši se baviti i fotografijom. S nemalim rezultatima. Ja sam mu dao vlastiti fotografski aparat da pokuša „istražiti“ svoje novootkrivene sklonosti. Poslije je on, u našoj grupi istomišljenika, koju je neki anonimni novinski izvjestitelj nazvao „zagrebačka škola šansone“, odigrao važnu ulogu u afirmaciji te glazbene – nazovimo je – kategorije. Ni njega nažalost više nema. Ostale su tek blijede uspomene na spominjano „kreativno druženje“. Rijetki egzemplari su još u vertikali, i mogu sami zažnirati cipele…

U posljednje vrijeme dosta se govori o glazbenom izdavaštvu, tiskanju notnih zapisa, koje je kod nas nedostatno. Vaš je otac imao izdavača, poznatu njemačku kuću Schott, koja je tiskala i Wagnerova djela, a Era je notno izdao Universal. Zašto većina naših skladatelja nema izdavača i zašto je tek neznatni dio naših glazbenih djela objavljen u notnom izdanju?

Temeljito sam upoznat s glazbenoizdavačkom problematikom još od vremena dok sam korigirao pause s kaligrafiranim stranicama očevih partitura koje su stizale iz Austrije i Njemačke. Ta sam iskustva poslije iskoristio pri raspravama o temi izdavaštva. Kao prvo, običaj je (barem bio!) da nakladnik traži autora. Ne obratno! Odatle i činjenica da su neki naši autori objavljeni u ozbiljnim nakladničkim kućama Europe. To je specifična „poslovnost“ gdje vrijede neka druga, sasvim ozbiljna – osim umjetničkih – i poslovna pravila. Pojavile su se danas i neke novije varijante spomenutih odnosa na liniji izdavač – autor, koje su u fazi konačnih pravnih tumačenja. Upravo ovih dana u HDS-u će članstvo biti upoznato s pojavom „modifikacija dosadašnje prakse“, u vezi s tom temom. Pričekajmo.

Suvremene kazališne predstave imaju i glazbu kao sastavni dio djela, jednako kao i filmovi. Smatrate li potrebnim da se skladatelji usmjeravaju i na specijalizaciju za skladanje scenske glazbe?

Mislim da ne. Imali smo odličnih, posebno u starijoj generaciji, skladatelja kazališne i filmske glazbe. Dakako, i tu je preduvjet svojevrsna zanatska edukativnost, a posebno kod filma i poznavanje uštimavanja audio- i videosekvenci. O tome zna mnogo, da ne kažem sve, sjajna Irena Paulus, koja svojim esejističkim napisima i analizama dokazuje i svoju profesionalnost. Dugo smo čekali takvu osobu. Digitalizacija zvuka, posebno u filmu, pruža fantastične mogućnosti primjene. No nemojmo zaboraviti da i živi, realni zvuk može itekako pridonijeti dramaturgiji poruke i slike, pa bila ona i – digitalna. Moja osobna skladateljska iskustva bila su još – klasična. Uz štopericu, i često još nemontirani pozitiv, služio sam se petocrtjem notnoga papira i pisalicom. Problem je jedino bio što je sve moralo biti jučer. A kazališnu scensku radio sam često tijekom proba, a primjerice veliku 45-minutnu tonsku podlogu za dubrovačkog Areteja miksao sam sa Sašom Fridrihom u studiju Radija Zagreb još u Šubićevoj. Drago mi je kada vidim ovih dana na III. ili djelomično IV. programu neka naša sjajna TV-ostvarenja davnih inspirativnih dramskih ostvarenja. Ton se snimao još na perfotraku. Svašta! Nova tehnologija pruža i obećava jako mnogo, ali i – obavezuje. Posebno autore.

Globalizacija je štošta promijenila i čini se da će jedno od temeljnih pravila međunarodnog autorskog prava izgubiti bitnu odliku – nacionalnu zaštitu.

Lijepo zvuče te rečenice sročene vještim pravničkim vokabularom. Globalizacija nije samo pomaknula stanje, već ga pokušava staviti u neko drukčije stanje. Pa i dosad su sve iole civilizirane zemlje tu autorskopravno privrijeđenu lovu distribuirale, najprije vlasnicima, autorima, a dio institucijama koje vode administrativnu obradu privrijeđenog. Ali monopol na „recepciju“ tih sredstava neće tako jednostavno funkcionirati. Posebno „participacija“ u tim sredstvima. Pa ona su i onako opterećena porezima i sličnim instrumentima kontrole kretanja kapitala. Tek ako globalno pravo i zakoni ne izmisle neke nove „zakonske obaveze“. Ne bu to tak jednostavno išlo…

No ja sam već pomalo star i pomalo umoran...